Sinoc kad se vracah iz topla hamama
prodjoh pokraj basce staroga imama
kad tamo u basci, u hladu jasmina
s ibrikom u ruci stajase Emina
Ja kakva je pusta, tako mi imana
stid je ne bi bilo da je kod sultana
pa jos kada sece i plecima krece
ni hodzin mi zapis vise pomoc’ nece
Ja joj nazvah selam, al’ moga mi dina
ne sce ni da cuje lijepa Emina
vec u srebrn ibrik zahvatila vode
pa niz bascu djule zaljevati ode
S grana vjetar puhnu, pa niz pleci puste
rasplete joj njene pletenice guste
zamirisa kosa, k’o zumbuli plavi
a meni se krenu bururet u glavi
Malo ne posrnuh, mojega mi dina
al’ meni ne dodje lijepa Emina
samo me je jednom pogledala mrko
niti haje, alcak, sto za njome crko’
Umro stari pjesnik, umrla Emina
ostala je pusta basca od jasmina
salomljen je ibrik, uvelo je cvijece
pjesma o Emini nikad umrijet nece