Eva Braun – 56 km

Vise se ne secam

ako se desi, ja zatvorim oci

i samo sacekam

i zmurim jako

znam, tako ce proci

Ta stara navika

da vracam vreme

i ispravljam greske

uvek me saceka

kad moje noci postanu teske

I nesanica sustize me

hodam po vodi

ne okrecem se

i dizem mostove

davno srusene

Ne brojim godine

i vec odavno ne znam gde si

pogled sa tvrdjave i

sve sto je moglo da se desi

Ponekad ustanem

i pozelim da te

sretnem jos jednom

brzo odustajem

ubedim sebe da je svejedno

Ali ja dobro poznajem put

nekada davno bio sam tu

preko reke i pruge, jos malo

i stizem do dna

Ref.

Hajde, dozvoli mi da

jer nocas moram da znam

dok spavas saljem ti znak

i sve svoje demone u san

Ma samo jos jedan krug

i evo, obecavam da

veceras poslednji put

vozim tvojih 56 kilometara

Vise ne osecam i sve

teze prepoznajem ljude

vec dugo ne smisljam

sta je sa nama sve

moglo da bude

Ja zaboravljam

i ne pamtim to vece

kada te ostavljam

i pustam kap da istece

Ref.

Објављено
Категоризовано као Eva Braun

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *